Međunarodni dokumenti:
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i njen Fakultativni protokol – usvojeni 13. decembra 2006. godine, a Bosna i Hercegovina ih je ratifikovala 12. marta 2010. godine. Ova Konvencija je od krucijalnog značaja za oblast invalidnosti i njeni opći principi su smjernice za djelovanje u svim oblastima od značaja za osobe s invaliditetom. To je jedan od najvažnijih međunarodnih instrumenata za zaštitu prava osoba s invaliditetom.
Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka, usvojena i proglašena 10. decembra 1948. godine. Deklaracija nema nikakvu pravnu snagu obzirom da je donesena kao rezolucija, a ne kao ugovor. Međutim, predstavlja prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava. Deklaracija uređuje pitanja ljudskih prava i taksativno ih nabraja. Ta prava su jednaka za sve osobe, a neka od njih su: pravo na život i slobodu, jednakost pred zakonom, slobodu kretanja, slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, pravo na rad, odmor i razonodu, učešće u kulturnom životu zajednice i druga prava.
Konvencija o pravima djeteta – usvojena je 20. novembra 1989. godine, a sadrži univerzalne standarde koje država potpisnica Konvencije mora garantovati svakom djetetu. To je prvi dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Član 23. navodi da djeca s teškoćama u razvoju trebaju voditi ispunjen i pristojan život u uvjetima koji jamče dostojanstvo, jačaju djetetovo oslanjanje na vlastite snage i olakšavaju njegovo sudjelovanje u zajednici. Djeci s poteškoćama u razvoju treba osigurati djelotvoran pristup obrazovanju, stručnoj izobrazbi, zdravstvenim službama, rehabilitacijskim službama, pripremi za zapošljavanje i mogućnostima razonode, što mu omogućuju puno uključivanje u zajednicu i osobni razvoj, uključujući njegov kulturni i duhovni napredak.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava) – potpisana je 4. novembra 1950. godine, a na snagu je stupila 3. septembra 1953. godine. Na osnovu Konvencije uspostavljen je sistem zaštite ljudskih prava na međunarodnom nivou te Evropski sud za ljudska prava u Strasburgu koji omogućava pojedincima ili grupi pojedinaca da traže zaštitu svojih prava. Konvencija, uz preambulu i osnovni tekst, sadrži i 16 protokola. Bosna i Hercegovina je ratificirala ovu Konvenciju 12. jula 2002. godine. Europska konvencija o ljudskim pravima jamči svim licima određena prava i slobode. Prvi dio konvencije definira temeljna ljudska prava i ukratko ih obrazlaže. Ta prava su: pravo na život; zabrana mučenja; zabrana ropstva i prinudnog rada; pravo na slobodu i sigurnost; pravo na pravično suđenje; kažnjavanje samo na osnovu zakona; pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života; sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti; sloboda izražavanja; sloboda okupljanja i udruživanja; pravo na sklapanje braka; pravo na djelotvorni pravni lijek; zabrana diskriminacije; odstupanje u vanrednim okolnostima; ograničenja političke aktivnosti stranaca; zabrana zloupotrebe prava; granice korištenja i ograničenja prava. Drugi dio konvencije se odnosi na rad i djelovanje europskog suda za ljudska prava. Treći dio uključuje različite odredbe koje nisu obuhvaćene u prva dva dijela. Sastavni dio Europske konvencije o ljudskim pravima jestu i protokoli. U njima su navedena najznačajnija prava koja trebaju biti zagarantovana svakom pojedincu. Neka od njih su: zaštita imovine, pravo na obrazovanje, pravo na slobodne izbore, sloboda kretanja, pravo na žalbu u krivičnim stvarima, naknada za pogrešnu presudu, opće zabrana diskriminacije i drugi.
Evropska socijalna povelja – potpisana je u oktobru 1961. godine, stupivši na snagu 1965. godine, a revidirana je 3. maja 1996. godine. Njome se države potpisnice obavezuju štititi ekonomska, radna i socijalna ljudska prava osoba na svojoj teritoriji. Bosna i Hercegovina je potpisala Povelju 11. maja 2004. godine, a ratifikovala je 7. oktobra 2008. godine. Europska socijalne povelja fokus svog razmatranja stavlja na zapošljavanje, stručnu obuku, radne uslove, socijalnu, medicinsku i pravnu zaštitu osoba. Jedan od primarnih ciljeva države je ostvarenje najvišeg mogućeg nivoa zaposlenosti, efikasna zaštita prava radnika, uspostava i održavanje besplatnih službi za zapošljavanje, te pružanje odgovarajućeg stručnog usmjerenja, obuke ili rehabilitacije.